Hrvatska na dlanu

Vacation in Craotia? Simply unique experience

Spa & Sport Resort Sveti Martin

Tajna priča iznad Zagreba - priča o Crnoj Kraljici…

Iznad glavnoga grada lijepe naše, na brdu Mali Plazur (Medvednica) smjestio se drevni grad kao kruna gradu koji se nalazi u dolini. Osim burne povijesti, zanimljive arhitekture i predivnog okoliša, danas je ta utvrda poznata i po brojnim legendama koje se uz nju vežu. Daleko najpoznatija je ona o zloglasnoj Crnoj Kraljici.

Prema povijesnim podacima, Medvedgrad je u 13. st. Sagrađen na poticaj pape Inocenta IV sa svrhom obrane Kaptola i biskupskih posjeda od moguće ponovne provale Tatara.

 Često je mijenjao vlasnike, bilo ih je ukupno 107. Posljednji stanovnici bili su Gregorijanci. Nakon potresa 1590. grad je teško oštećen da bi 1602. vlasnici odselili u kuriju u Šestinama (kasnije Kulmerov dvorac, danas obnovljen kao Todorićeva rezidencija). Zadnji vlasnici tada ruševnog grada bili su grofovi Kulmer.

Je li sagrađen u obrambene svrhe štiteći tadašnji Kaptol od navale Tatara pošto Kaptol nije bio utvrđen kao Gradec, ili u svrhu stanovanja mišljenja su podijeljena. To neka ostane tema povjesničara. Medvedgrad je zadobio pogodan položaj zahvaljujući kojem su se na sve strane otvarala pogodna obzorja - tako je zadobiven nadzor prostorom od Medvednice na sjeveru do Turopolja na jugu; k tome, nadziran je jedan od pravaca koji bi mogao poslužiti za prodor iz ravne Slavonije prema zapadu, dok je riječni put uz Savu štitio Susedgrad. Bilo je to u doba biskupovanja Filipa (1247.-1262.), bliskog suradnika hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV, koji je podupro gradnju Medvedgrada. Gradnja Medvedgrada je dovršena već 1254. Godine, a Medvedgradski dvostruki bedemi, opkop i dvije branič-kule te stambeni dio s palasom, kapelom i cisternom, pružali su potpunu sigurnost i udobnost.

Tokom povijesti je mijenjao razne gospodare, od hrvatsko-ugarskih kraljeva i zagrebačkih biskupa do velikaša i kanonika. Bili su to herceg Koloman, Babonići, ban Mikac, kralj Žigmund, Albeni, Celjski, kralj Matija Korvin, herceg Ivaniš Korvin, Juraj Brandenburški, Nikola Zrinski i - posljednji mu gospodari - Gregorijanci. Ti su se posljednji stanovnici i vlasnici Medvedgrada 1571. godine preselili u novoizgrađenu kuriju u Šestinama, današnji Todorićev dvorac.

Istina ili puka mašta pojedinca…

Ljudi su u tim vremenima vjerovali u svašta. Okovani svim tim praznovjerjem, teškim životom i svakodnevnim strahom bili su izvor raznih priča koje su do danas ostale neobjašnjene. Priče i pjesme prenosile su se većinom usmenim putem, što je dovelo do današnjeg manjka istih, dok su samo neke od njih ostale zapisane.

Puno je autora pisalo o povijesti ovog misterijoznog i velebnog zdanja iznad Zagreba. Jedna od tih je bila i Marija Jurić Zagorka koja je u svojem romanu Gordana opisala mnoga zbivanja temeljena na povijesnim činjenicama kojima se koristila, također i mnogim legendama koje su malo pomalo nagrizane zubom zaborava. Posebna je zanimljivost ona o  tunelima koji navodno ispresjecaju podzemlje Gornjeg grada i Kaptola, a od kojih neki vode i do Medvedgrada, kao i Susedgrada. Tuneli koje Zagorka u svojim romanima spominje su poznati i kao Zagrebačke katakombe.  Iako tuneli nikad u cijelosti nisu istraženi, danas navodno postoji nekoliko ulaza u tunele koje je moguće pronaći neposredno ispred javnog zahoda na Ribnjaku, kod ulaz u Lap, te u podrumima Jezuitskog muzeja gdje kada se održavaju veće izložbe posjetitelje puštaju u podrume. Svi su lokaliteti rađeni od cigle sa kružnim svodovima zidanim na drvenim lučnim skelama.

Legende o Crnoj Kraljici

Od mnogih stanara kojima je Medvedgrad bio dom, najzloglasniji stanar je bila Crna kraljica. Pretpostavlja se da se radilo o Barbari Celjskoj.

Predpostavlja se da je ime dobila po tome što je uvijek bila obučena u crno, uz to bila je strašno zla. Imala je gavrana kojeg je obožavala. Kad se naljutila ili je tko što skrivio zapovjedila je gavranu da napadne čovjeka kojeg bi on kanđama i kljunom usmrtio. Iz šale je znala gavrana naputiti na svoje dvorjane, no oni su se naučili obraniti.

Postoji puno različitih verzija priče o Barbari Celjskoj. Jedna od tih govori kako je svoje ljubavnike, kad bi ih se zasitila, bacala s kule u smrt, ili ih pustila u kavez s veprom te uživala promatrajući kako vepar ubija nesretnika.

Bila je toliko omrzovoljena od strane drugih da joj nitko nije htio pomoći kad su Turci stigli podno Medvedgrada. Navodno je zato pozvala vraga i zaklela se: “Pukni vrag, dam ti Medvedgrad i sebe”, bile su njezine riječi koje je kasnije požalila. Htjela je vraga prevariti, ali je na kraju umrla prokleta.

Vrag se odazvao njenim ponudama i otjerao Turke. Tad je ona htjela prevariti vraga da poništi kletvu. Ponudila je dvanaest vjedara zlata onome tko ju triput prenese oko tvrđave. To nije nikome uspjelo zbog paklenih stupica koje je vrag postavio. Zbog toga je postala još više prokleta. Kad je umrla pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njene podanice zmije čuvaju njeno zlato koje je sakriveno negdje u podzemnim hodnicima što vode na Kaptol, ili čak možda negdje u hodnicima na Griču. Jedna priča govori da je jedan mladić uspio ubiti zmiju, ali se bojao uzeti zlato jer je znao da je prokleto.

Nakon rata pak, vođeni pričama o zakopanom blagu, brojni avanturisti su prekapali po ruševinama grada, te potkapali južnu kulu, koja se tada urušila. Stare fotografije svjedoče o njenom postojanju, a obnovljena je 1994.

O Barbari kruži mnogo legendi, a zanimljivo je posjetiti i Celjski gradski muzej, gdje se nalazi zanimlijiv eksponat. Kraljiva si je  sačuvala odranu kožu kmeta koja je skinuta od palca (ruke) do palca (noge) i koja stoji namotana kao zmija, tako da tko je ne zna, da je zamijeni.

Povijesne činjenice o Barbari Celjskoj

Barbara Celjska, rođena je 1932. godine u Melniku u Češkoj kao  kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg.

1406. godine, sa svojih 14 godina, spominje kao žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog, iako je njihov brak sklopljen dvije godine kasnije, 1408. kada je Barbara imala 16 godina. Žigmund ju je uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Već 1419. žestoko se sukobila s mužem, koji je nju i njihovu zajedničku kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi naslov češke kraljice, od 1433. carice (kad je njen muž okrunjen za njemačko-rimskog cara). Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oženio njenom kćeri Elizabetom, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. No, Albert je ipak zavladao te ju zatočio u Požunu. Nakon svog oslobađenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Dok je njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II.) žigosao njezin život kao razuzdan i poročan, ne mogu se previdjeti i druge osobine te žene izvanredne ljepote. Barbara je u svom, doduše spletkarskom, političkom djelovanju pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće. Bavila se alkemijom i voljela odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu do danas ostala zapamćena pod imenom Crna kraljica.

Castle in Osijek county

Island Pag, Croatia

River Drava, near Koprivnica, Croatia

Split, Diocletian’s palace, Croatia